Ljubav je najbitnija

pročitaj cijeli članak      Srijeda, 27. August 2008. 16:54

Oldtimeri bude emocije i vraćaju duh prošlih vremena * Bez obzira koji je tip auta u pitanju, a to kolegi nedostaje, taj se dio pokloni sa velikim zadovoljstvom Pripremio: Irfan Sarajlić Živimo u vremenu moćnih mašina, bolida koji izgledaju kao da nisu sa ove Planete. Ponosno se “šepure” njihovi vlasnici. Nastoje svaki trenutak iskoristiti da privuku pažnju prolaznika. I uspijeva im. Kako i nebi. Pravi mali rat koji proizvođači vode na globalnom nivou podario nam je moderne, sigurne, atraktivne i brze automobile. Ali, bez duše su i nemaju „ono” što će u nama probuditi duh prošlih vremena i emocije. U BiH ima entuzijasta zahvaljujući kojima takvi primjerci decenijama prkose zubu vremena. I nije ih malo. Jedan od njih je Nedim Husić – Braco, predsjednik Oldtimer kluba Sarajevo. Ponosni je vlasnik Opel Olimpije iz 1952. godine. - Kao veliki ljubitelj oldtimer vozila tvrdim da su ljubitelji oldtimera jedna posebna sorta, spremni na odricanja i ulaganja. Zaljubljeni su u svoje automobile i provest će svaki trenutak glancajući ga. Ili, jednostavno će sjesti i diviti mu se. Automobil za njih nije samo prevozno sredstvo, već ima posebno, više značenje. Automobil na neki način odražava i samog vlasnika. Iz ličnog iskustva, o kakvom se profilu ljudi radi? - Ipak, to su malo imućniji ljudi koji osim oldtimera imaju još po jedan ili dva auta. Rijetko će neko koristiti taj automobil za svakodnevnu upotrebu. Ipak, moram naglasiti, imao sam priliku sresti ljude poput običnih poljoprivrednika koji u šupama čuvaju stare automobile. Znači, nije stvar biti baš toliko bogat da bi posjedovao oldtimera. Zajednička je ljubav prema tim mašinama, bez obzira na socijalni status. Kažete ljubav. U moru novih, modernijih mašina, zašto baš volite stare? - Mnogi me pitaju odakle interesovanje i ljubav prema oldtimerima. Pa isto kako neko ima ljubav prema skupljanju poštanskih marki, prema sportu, prema nečemu što ga privlači, tako je krenula i ova moja priča. Dakle, od malih nogu. Moje prvo vozilo bio je neki stari Fićo, još iz 1969. - 1970. godine. Promijenio sam još nekoliko vozila, od Topolina, pa do MG Midgeta, jednog divnog kabrioleta. Vlasnik ste Opela Olimpija kabriolet, iz 1952. godine. Kako ste do njega došli? - Za vrijeme Olimpijskih igara 1984. godine mehaničar iz Beograda dovezao je ovu Opel Olimpiju kabriolet. Igrom slučaja čovjek je dobio prekomandu u Ameriku, tako da je taj automobil stajao jedno vrijeme na Sarajevskom areodromu. Obilazio sam ga, gledao ga, divio mu se, i činio sve da dođem u kontakt sa vlasnikom. On je bio voljan da ga vrati u Beograd, ali nisam odustajao od pregovaranja, nagovaranja i molbi. Na moju sreću i njegovu nesreću, te zime je pao veliki snijeg. Provalio mu je krov i polomio agere, tako da ga nije bio u stanju bilo gdje odvesti. Tako sam i došao do Opel Olimpije iz 1952. godine kabriolet. Radi se o rijetkom primjerku, koji se čak i na susretima oldtimera po Evropi rijetko viđaju. U kakvom je stanju vozilo? - Vozilo je u izuzetnom stanju, a i kupljen je u jako dobrom stanju. Restauriran je kompletan, i što je najvažnije, 90 posto dijelova su originalni. Ono što nije originalno su žmigavci, koji se nalaze na prednjim i zadnjim blatobranima, zbog propisa o saobraćaju morao sam naknadno ugraditi pokazivače smjera, dok je originalna Opel Olimpija imala samo jedan vinker sa strane u štoku koji je prilikom skretanja izlazio i tako pokazivao smjer kretanja. U njemu je 6-voltni akumulator, pali se mehanički – nogom, kontakt se daje na poseban način, motor je 1.500 kubika sa 29 konjskih snaga. Jedino što je mijenjano su potrošni materijali, kao što su promjena dihtunga, svjećica, pakni, lamele. Kako se snalazite za dijelove? - Nije teško. S obzirom na to da članovi oldtimer klubova obično znaju ko šta ima, ko je ljubitelj Opela, ko ima taj automobil, ili sličan tome. Moram vam reći da tu nema puno elektronike. Oko 90 posto je mehanika, tako da je vrlo lako naći neki dio ili ga prepraviti. Recimo, ja sam neke bijele fingere na gumama nabavio preko oldtimer kluba u Hamburgu. Običaj je kod ljudi iz BiH ili okruženja da ako neko ima dio koji vama treba, da se pokloni. Nema naplaćivanja za dijelove. Bez obzira koji je tip auta u pitanju, a to kolegi nedostaje, onda se to pokloni sa velikom ljubavlju i zadovoljstvom da i taj kolega može da u potpunosti uživa u ljepoti ovih starih automobila. Koliko je novca potrebno za održavanje jednog ovakvog vozila? - Puno traži odricanja, više vremena nego novca. Mnogo ljudi me pitalo kako se isplati, je li to skupo. Nije, mada svi misle da su oldtimeri preskupi za održavanje ali opet nije to neka pretjerana skupoća. Naravno opet, ima ih i jako skupih, a sve s obzirom na godište i model automobila. Recimo jedna ovakva Olimpija može da bude od pet stotina do dvadeset hiljada eura. Znači, bitno je u kakvom je stanju, koliko je originalna, kakav je njen umjetnički dojam - kako to mi volimo reći, kako je ofarbana, kakva je unutrašnjost, šta je prepravljano. Mnogi su ljudi umjesto akumulatora od 6 volti ubacivali one od 12, samim tim morali su promijeniti sijalice, i sve ostalo prilagoditi, što kod ocjenjivanja obično nosi negativne bodove. Kako uraditi restauraciju? Postoje li ljudi koji su zainteresirani za upuštanje u takav poduhvat? - U Sarajevu je jako teško naći čovjeka koji bi to uradio. Restauracija može trajati po nekoliko mjeseci, čak i do godinu dana, jer je to zaista složen proces. U Visokom jedan čovjek profesionalno se bavi restauracijom, Asim Vranac – Tica. Osim njega, ima još jedan entuzijasta u Olovu. Što se tiče Olimpije, radio sam je u Sarajevu, uz pomoć servisa Tomičić, i auto farbarske radnje Martinović na Stupu koja je posao oko farbanja izuzetno odradila. Zadnja restauracija je urađena prije pet godina i još uvijek je u jako dobrom stanju. Inače, restauraciju je potrebno raditi svakih pet do sedam godina, jer zub vremena čini svoje. Naravno, zavisi i od toga gdje se automobili čuvaju. Ako je negdje vani nezaštićen, jako brzo propada, bez obzira na restauraciju, a ako je u nekoj dobroj, suhoj garaži onda to može dugo da traje. Ipak su limovi kod ovih automobila deblji, za razliku od onoga što se danas radi, tako da ako se restauracija napravi kvalitetno, onda auto može dugo da zadrži taj izgled. Koliko danas vrijedi Vaša Olimpija? - Vrijednost ove Olimpije je oko 10 do 12 hiljada eura. Na tržištu u Evropi toliko se kreće cijena tog automobila. Bez obzira na vrijednost, iskreno, teško bih se rastao od ovog vozila, jer je dugo kod mene, dala je određenu vrstu prepoznatljivosti kako meni, tako i sarajevskom oldtimer klubu. Teško je reći koliko je prešla jer su na njenom kilometar satu sada sve devetke. Znači okrenula je taj milioniti kilometar, ali se to na njoj i ne osjeti. Bitno je samo da ne ostanete bez vode i ulja, sve ostalo je čista mehanika koja će vas uz redovno održavanje teško iznevjeriti na cesti. Bili ste učesnik brojnih susreta odtimera. Koja je svrha tih okupljanja? - Prije svega to su jedna divna druženja. Nastoji se u svakom gradu da domaćin pokaže svim gostima ono najljepše. Na neki način radi se i o turističkoj promociji gradova i regija. Također, svi zaljubljenici u oldtimere se pridržavaju posebnog dress codea. Učesnici susreta oblače hlače, sakoe, leptir mašne, dame nose šešire, rukavice, šalove, a tu su i neizbježne kape, marame i lule. Sve je to sastavni dio neke tradicije, pokušava se vratiti duh vremena iz kojeg je automobil, a na susretima se čak dodjeljuje i priznanje ili pehar za ukupan dojam vozila i posade. Šestu godinu zaredom organizujete susrete oldtimera u Sarajevu. Kakva je posjećenost i odakle dolaze posade da prodefiluju glavnim gradom BiH? - Pa poznato je da se svake prve sedmice, poslije prvog maja, održava manifestacija u Sarajevu. Veliki je odziv zainteresiranih, tako smo ove godine imali preko 55 posada iz čitave Evrope. Bilo je zaljubljenika u automobile čak iz Njemačke, kao i iz Mađarske. Bilo je zaista predivnih vozila, koja se rijetko viđaju. Ljudi vole da dođu u Sarjevo, jer mi imamo šta da pokažemo.Vrelo Bosne, naše planine, Baščaršija, kao i nezaboravna kafa i tufahija su samo dio naše ponude. Poznati smo po izrazitom gostoprimstvu, tako da svi jedva čekaju i uvijek pitaju kad će opet nešto biti organizirano. Nažalost, moram istaći da je turistička zajednica pokazala jako malo interesa za susrete u Sarajevu. Kakva je uvezanost sa oldtimer klubovima van naše zemlje? - Veoma smo uvezani sa klubovima iz inostranstva. Članovi kluba koji imaju vozila pozvani su na sve susrete van BiH. Samo treba naći vremena, jer susreta ima mnogo. U Hrvatskoj se održavaju 23 susreta u godini, od Dubrovnika, Splita, Makarske, pa do Zagreba, Međimurja, Našica, Osijeka... Oldtimer klub Sarajevo Oldtimer klub Sarajevo osnovan je 2000. godine i broji pedesetak članova. Član kluba može biti i osoba koja nema vozilo ali ima veliku ljubav prema oldtimerima, i voli druženje, što je i osnovni cilj, kao i razmjena iskustava, i pomoć članovima u vezi restauracije, te nabavka dijelova koji nedostaju. Interes građana je veliki, a posebno onih starijih kojima ta auta pobude emocije i sjećanja na vrijeme kad su bili mladi. Osim kluba u Sarajevu, koji je najbrojniji i najjači, postoji i klub u Zenici, Banjoj Luci, Orašju a u pripremi je i osnivanje klubova u Mostaru i Tuzli. Klubovi djeluju kao udruženja građana, dakle, to su nevladine, neprofitabilne organizacije, koje žive od sponzorstva, donacija i na osnovu toga organiziraju susrete oldtimera.  

Tagovi: auto  magazin  moto 
Izvor vijesti: Weekend.ba - Automobili

Vezani članci

Ljubav na prvi pogled

Komentari