Vildana Bijedić – Prva Bosanka na krovu svijeta

pročitaj cijeli članak      Subota, 27. Septembar 2008. 10:30

 Život je samo jedan Moja je želja bila posjetiti Kilimanjaro prije konačnog otapanja „vječne“ snježne kape * Glavobolje, povraćanje i iscrpljenost su normalne pojave Razgovarao: Tarik Kapetanović Bivša bh. manekenka Vildana Bijedić prva je i jedina Bosanka koja je osvojila Uhuru na Kilimanjaru, jedan od sedam najviših vrhova svijeta. Ipak, zbog nemirnog duha koji kod nje uvijek budi želju da upozna nešto novo i nepoznato ističe kako joj to nije posljednja i ekspedicija. Jer, voli prirodu, planinarenje, izazove koji bude adrenalin. - Godišnje oko 15.000 planinara pokuša osvojiti vrh Uhuru, a samo njih oko 40 posto dostigne cilj. S obzirom na to da su ovakve avanture veoma skupe, ukoliko mi se ponudi neki sponzor, u svakom slučaju ću krenuti u pohod i na ostale najviše svjetske vrhove poput Mt. Mekinleya, Aconcague, Vinson Massifa, Mt Blana, Elbrusa, Mt. Everesta, Mt. Kosciuszkoa..., odluka o tome je već donesena, rekla nam je Vildana. Bojite li se vulkana i vulkanskih erupcija, s obzirom na to da je vrh Uhuru sastavni dio vulkana Kibo koji se nalazi na 5.895 metara nadmorske visine? - Svjesna sam opasnosti vulkanskih erupcija, ali nije me to uplašilo. Živim u momentu i ne dozvoljavam da me sporedni strah spriječi u mom naumu. Pored toliko poteškoća i prepreka tokom penjanja i ne pomišljaš na vulkanske erupcije, ako misliš na sve to, put do samog vrha Uhuru postaje sve teži. S obzirom na to da ste veliki ljubitelj prirode, brine li Vas globalno zagrijavanje? - Moja je želja bila posjetiti Kilimanjaro prije konačnog otapanja „vječne“ snježne kape. Pretpostavlja se da će snjegovi s Kilimanjara nestati u narednih nekoliko desetljeća. Tada to neće više biti onaj magični i očaravajući i Kilimanjaro koji je i Hemingwaya oduševio svojim kontrastima i egzotikom. Nestanak snijega i leda treba svima biti poziv za oprez. Da li ste posjetili područje Western Breacha koje je nastalo djelovanjem glečera? - Do vrha Uhuru može se doći preko više različitih staza. Moja ekipa je koristila stazu Rongai. Western Breach je tokom mog posjeta bio zatvoren. Međutim, zbog visokog rizika, penjači ovu stazu rijetko koriste. Naši vodiči su koristili staze kroz Gillmans Point na 5.681 metar nadmorske visine koji se nalazi na rubu kratera. Od tog mjesta, do vrha Uhuru nastavlja se još dva sata pješke oko samog kratera. Lokalno stanovništvo za visoke planinske vrhove veže i mit o postojanju Jetija. Jeste li uspjeli vidjeti njegove tragove ili čuti priče o njegovom postojanju? - Ukoliko je emigrirao i do Afrike, možda smo i na Kilimanjaru mogli vidjeti jednog. Da sam takvo nešto uočila obavezno bih slikala kako bih dokazala da sam i prva Bosanka koja je vidjela Jetija. Možda na skijanju u Americi sretnem njegovog rođaka Big Foota. Tada ću držati aparat pored sebe. Tokom uspona niko nije ni spomenuo nikakvog snježnog čovjeka zaostalog na putu evolucije. Kakve osjećaje je u Vama pobudio podvig ka vrhu Uhuru? - Izvanredne. Veliki ponos, naravno i istovremeno iskrenu zahvalnost što sam uspješno iskristila ovu priliku. Nadam se da ću ovim podvigom inspirirati i motivirati moje drage zemljake. Studiranje i rad na Zapadu pružili su Vam mogućnost posjete dalekim zemljama koju većina Vaših sunarodnjaka nema priliku vidjeti. - Radila sam za UN i stekla poznanstva iz cijelog svijeta. Tokom boravka u NYC, osjećala sam se kao građanka svijeta. Moja prilagodljiva priroda mi omogućava da se adaptiram zemlji u kojoj boravim. Takve navike su mi pružile mnogo dobrog, ali to je dokazano, dobra osobina svih Bosanaca. U srcu sam ipak samo Bosanka koja je imala priliku posjetiti većinu kontinenata osim Australije i Antarktika. Veoma mi je bitno odakle dolazim i to nikada ne zaboravljam. Bavili ste se i humanitarnim radom u Tanzaniji. Odakle poriv za takvom vrstom aktivnosti? - Planirala sam posjetu Tanzaniji uz konsultacije turističkih agencija, a to bi uključivalo i posjetu Kilimanjaru. Tanzanija je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta i sasvim sam slučajno od kolega iz firme Accenture saznala za VSO – Voluntary Service Overseas. Oni organiziraju poduhvate kao što je Kilimanjaro s mladima, a zadatak je prikupiti donacije koje direktno idu VSO da bi se podržali projekti u Tanzaniji. Onda sam se zapitala - zašto konsultirati turističke agencije, kad mogu istovremeno učiniti mnogo dobrog za one kojima je pomoć iznimno potrebna. U Daar Es Salamu sam posjetila VSO projekte i djeca su nam bila jako zahvalna. Mnogi svjetski istraživači bili su impresionirani izlaskom sunca na krovu Afrike. Kakve su bile Vaše impresije? - Neopisivo! Gledati izlazak sunca mi je oduzeo dah. Doživjeti to bilo je fantastično. Iako umorna, nenaspavana, žedna, bez zraka, stajala sam na vrhu Uhuru iznad oblaka i gledala kako se polako formira narančasta linija i napokon doživjela izlazak sunca koji mi je oduzeo dah. Spektakularno! Sada, kada zatvorim oči, vidim tu sliku. Jednostavno nezaboravno. S obzirom na to da ste porijeklom iz BiH gdje baš i nema radikalnih temperaturnih promjena, kako ste podnijeli velike promjene klime penjući se na Kilimanjaro? - Pa, moram priznati da sam i u našoj zemlju primijetila oscilacije temperature. Što se tiče Kilimanjara, nakon nekoliko dana lako je zaključiti da ta planina sa svakim novim korakom posjetiocu priprema novo iznenađenje. Primjetne su stalne smjene klimatskih zona. Tropska do 2.800 metara, pa dio sa niskim rastinjem do 4.000 metara, i onda alpska pustinja i vječiti led (Ice Cap). Pored različitih klimatski zona, u isto vrijeme smjenjuju se i četiri godišnja doba. U podnožju planine je 40 stepeni Celzija, a na vrhu minus 15. Zbog razlike u temperaturi od preko 50 stepeni, u toku penjanja česta je visinska bolest. Moraš biti veoma prilagodljiv svim ovim kontrastima tokom penjanja. Hladnoća tokom noći bila je moj najveći neprijatelj. Navečer se ušuškam u vreću za spavanje, a hladnoća mi ne dozvoljava da zaspim. To je bila velika bitka. Jedva dočekam zoru da ustanem i da se počnem kretati. Snovi su makar obilovali predjelima toplog i egzotičnog Zanzibara. Nakon naporne ekspedicije uslijedio je i zaslužen odmor i znala sam cijeniti toplotu sunca u kojoj sam uživala promatrajući netaknutu prirodu i očaravajuću ljepotu toplih predjela. Koliko je vremena i kondicije uopće potrebno da bi se osvojio Kilimanjaro? - Sve je individualno. Ljudi koji nisu u nekoj fizičkoj formi ipak se odluče za planinarske podvige. Mislim da je najvažnija volja. Međutim, specifične su reakcije tijela na nedostatak kisika i čovjek takve stvari ne može kontrolirati. Mojoj ekipi je trebalo sedam dana za ovaj podvig, pet za uspon i dva za silazak. Najteži je bio zadnji dan, ustvari noć, jer smo se po noći penjali 1.200 metara do vrha Uhuru. To su bili najhladniji i najteže pređeni metri po mraku i mrazu. Tada je mnogo ljudi odustalo. Međutim, moja želja je bila doći do vrha te nisam odustala. Da li ste imali zdravstvenih problema zbog nedostatka kisika na Kilimanjaru? - Nisam, za razliku od većine mojih kolega. Glavobolje, povraćanje i iscrpljenost su normalne pojave, koje su srećom mene zaobišle. Kretanje laganim tempom i unošenje tečnosti sprječava visinsku bolest. Slijedila sam pravila vodiča i stigla na toliko željeni vrh bez komplikacija. Ključ uspjeha je “pole, pole” što bi značilo (polako, polako). Od naših vodiča sam tako spoznala prve i najvažnije riječi Svahili jezika koje sam naučila. Svako ko se penjao na ovu planinu zna za taj izraz. Veoma se važno odmarati i piti vodu. Dnevne potrebe organizma su četiri do pet litara. Disanjem se gubi ogromna količina tečnosti i ako se ona ne nadoknadi, kraj penjanja je vrlo blizu. Zato, “pole – pole”, i pij vodu. To omogućava uspjeh kroz čuvene snjegove Kilimanjara. Bili ste i finalistica natjecanja za Miss BiH 2000. godine. Koliko Vam je pojavljivanje na ovom natjecanju ljepote pomoglo u karijeri? - Karijeru sam već gradila i prije natjecanja. Radila sam za UN i planirala sam dalje školovanje. Međutim, manekenstvo i moda su mi hobi. Izbor Miss BiH za Miss World je bilo sporedno, ali ipak predivno iskustvo. Uživala sam u životu u NYC, gradu mode. U kontaktu sam sa nekoliko prijateljica koje su bile finalistkinje na izboru za Miss. Jedna od njih je Sanja Pleše koju namjeravam posjetiti uskoro u Švicarskoj. Kako ste se nosili s popularnošću i da li su Vas tada na ulici prepoznavali Vaši sugrađani? - Goraždani su se ponosili. Uživala sam u reakcijama sugrađana. U Sarajevu su me čak prepoznali i to je bio divan osjećaj. Meni je bilo zadovoljstvo prezentirati svoj grad na takmičenju. Poslije takmičenja sam u slobodno vrijeme organizirala manekensku grupu gdje sam zainteresovane djevojke, njih oko trideset, učila ispravnom hodu, držanju, plesu i svim ostalim vještinama koje sam naučila za vrijeme izbora. Također sam radila koreografije za plesne nastupe i modne revije u Goraždu. Pored toga, sugerirala sam djevojkama da usavrše strane jezike. Nastojala sam biti što bolji primjer. Odakle uopće želja za prijavljivanje za izbor najljepše djevojke? - Zašto ne? Koja djevojka to ne želi, ako već postoje atributi. U mom slučaju ideja je došla od drugih. Spontana sam i samouvjerena osoba, pa sam se lako odlučila na učešće. Život je samo jedan.

Tagovi: zanimljivosti 
Izvor vijesti: Weekend.ba - Zanimljivosti

Vezani članci

Na krovu sveta u 77. godini

Komentari